skalina http://pred-ah.blog.hr

srijeda, 14.12.2011.

Tražiš mene ili sebe?

Postoje likovi koji, obješeni vam oko vrata, traže sebe raskapajući vam temelje. I ljube vas dok ne shvate da niste njihov preslik.
Onda vas zakopaju skupa s temeljem.
Postoje frikovi koji bi vam se objesili oko vrata kad biste im bili nalik. Ako biste uredno podizali marionetske ručice na njihov trzaj, ljubili bi vas.
Ili ubili.

Postoje trikovi s kojima možete preživjeti vješanje.
Umjesto vrata ponudite rame. Zagrlite prijatelja koji u vama ne traži sebe.

četvrtak, 08.12.2011.

Iskorak

Kad svoj maleni svemir zamislimo bezgraničnim, pa se skučene svijesti razletimo izvan ograda koje su nas do tad određivale, najteže je sebi priznati da se taj željeni slobodan prostor zove - vakuum.
Praznina puna nepotrebne slobode svima koji unaprijed znaju svoju putanju.

Kako drugačije objasniti otkrivenu širinu u kojoj ništa osim zamišljanja nije moguće?
Kako je moguće iznova podignuti ograde ako znamo da je sve što nas zanima - izvan njih?
Kako ostati isti u svom malenom svemiru s novim saznanjima?

Onda se pokušamo kretati sve brže po tom beskraju. Vrijeme se pretvara u trenutak, trenutci nas vraćaju tamo gdje smo oduvijek željeli, a nismo znali biti.
Postajemo sve brži ne bi li odgodili protok vremena i svoj kraj.
(Jer kažu da se pri velikim brzinama vrijeme usporava.)
Zbog brzine gubimo svijest.
(Ko dijete znala sam se vrtjeti oko sebe i onda naglo stati. U mislima se kretanje nastavljalo, nisam gubila svijest. Ali bila sam dijete.)
Naglo zaustavljanje mora prouzročiti nekakav stres.

Da.
Nalazimo se u praznom prostoru.
Put koji nam je oduvijek bio važniji od stizanja – izgubio se.

Možda fizikalni zakoni nemaju s tim veze, ali zaista mislim da izgubimo put kad vrijeme pretvorimo u brzinu.

srijeda, 07.12.2011.

Suzne računske operacije

Stalno pišem o dijeljenju, jabukama, davanjima.
Zapravo varam. Jerbo...ja se množim.
Otišla sam ko ´primakka´, vratila se ko ´skalina´ i ´primakka´. Rubna, ali neuništiva s ´ima se još puno za reći´.
Zaista, tuge množe identitete. Ako ih ne izgube putem.

Rekla sam mu da se ne snalazim.
Da mi je teško i da gubim sve što je imalo vrijedilo.
Prijateljstva, razum, mir, blagost, zadovoljstvo.

Rekla sam mu da nije važno ko u rukama ima daljinski, a ko kuhaču.
Rekla sam da me ništa ne raduje.
I da ne nalazim odgovore.
Njemu, s daljinskim.
Njemu, koji me ne razumije.
Njemu, koji me ne raduje.

Zagrlio me, nešto očekivano rekao, obrisao mi suze.
Rekao da sve će biti dobro.
Da je tu.

Bilo mi je dobro tako ušuškanoj, umirenoj.

Nitko drugi nije me čuo. Ni oni koji razumiju, ni oni koji raduju ni oni koji govore drugačije.
A vikala sam.

Sutradan je on vikao.

Ostala sam neobrisanih suza, sama, izgubljena.
Oduzeta samoj sebi.

utorak, 06.12.2011.

Što je okvir slici?

ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao
ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more
ispunilo me mirisom
neizmjernim i živim
(Zvonimir Golob)


Prekasno shvatimo da je ono što tražimo obično stalno prisutno.
Manje izvana.
Više unutra.

ponedjeljak, 05.12.2011.

Palestinsko pitanje

Bio je podstanar kod mene godinu i par mjeseci.

Studirao je nešto na Pomorskom fakultetu. Puno je volio N. I ona njega.
Naučili su ga brojati: jedan-dva-tri-četri-pička-šest-sedam-osam-devet-deset.
Kupovao je u ´samsluhi´(samoposluga, op.a.).
Spremao nam je ´maklubu´. Na njegovom jeziku to znači – naopako.
Janjetinu bi popekao, na to stavio dopola kuhanu rižu i, kad je bilo skoro gotovo, špinat.
Onda bi sve to okrenuo – naopako.
Pričao je o svojoj sestri i bratu, brinuo se kako žive.
Nisam poznavala miroljubivije stvorenje.
Stalno se smijao.
Naučio nas je najjaču psovku ´hokili bit izi´ (češkaj me po guzi); imao je čudesnu spužvastu frizuru.

Da je Đimi opet podstanar kod mene, nakon trideset godina izokrenutih moralnih vrijednosti, kako bi stvar izgledala?

četvrtak, 01.12.2011.

Nejaka zrelost

Duji je trebalo dvadesetpet godina da prizna.

Na toj večeri okupili smo se u ime druženja kroz svih osam razreda osnovne škole.
Sjedim između Mirele i Ive, s druge strane stola - Marin. Onaj isti kojeg sam u petom bacila niza skaline ispred škole kad mi je prenio poruku zaljubljenog Ive.
Mirela je druga priča. Sa pet godina raspravljali smo o tome kako se rađaju djeca. Iz kupusa, jasno. Svoj sam stav branila i kad me Mirela slikovito razuvjeravala listajući neku debelu, tešku knjigu. Naše je prijateljstvo zamrznuto sve do petog razreda. Nakon toga smo nastavile listati neke druge knjige i smijati se mom kupusu.

- Znaš, mi smo se tebi na neki način ustručavali prići. Sve si znala, sve smo ti virovali, svi smo te volili, bili smo ko mali mačići naspram tebe, skupio je Duje hrabrost.

Istina, nakon zablude u petoj godini, nastojala sam pronaći odgovor na svako svoje i tuđe pitanje.
Školsko gradivo bilo je mačji kašalj. Osim zemljopisa i trčanja oko škole.
Štreber nisam bila.
Glasnogovornik na braniku časti lošijih đaka. Više puta su moju ocjenu smanjivali radi grlenog zastupanja Zorana, Mira ili Dijane. Kao – ako loš đak dobro nauči gradivo, zašto ne može dobiti istu ocjenu ko odlikaš za lošije naučeno.
Ili – Zoranu su ubacili školsku torbu u ženski zahod. Te prostorije bile su strogo odijeljene u prošlom stoljeću u našoj školi. Ko će mu je dati ako ne ja?
Dijana ima nerješiv problem. S kime će popričati u ta dva-tri đira oko škole ako ne samnom?

Modru lastu sam redovito čitala. Što zbog pjesmuljaka, svojih i tuđih, to i zbog Lastana.
Mojih problema nije bilo. Sve sam rješavala s lakoćom.
Lastan mi je samo potvrđivao da radim ispravno.

Moto mi je bio – uradi sve onako da sutra ni za čim ne žališ.

Danas danima, ma što danima, mjesecima ne razumijem što se samnom događa.
Plačem, šutim, bježim, skrivam se.
Odbijam druženja, povjeravam se nepoznatima.
Spavam da skratim stvarnost.
Pišem da produžim misao.
Šutim da preoblikujem osjećaj.
Plačem da se ne ugušim.
Skrivam se da ne pokvarim ljepotu.

Već danas se mogu pokliznuti na vlastitu suzu.

Mogla bih promijeniti ovo malo svoga svemira.
Mogla bih viknuti da pokrenem zahrđale kotačiće radovanja.

Kad bih oživila onu malu iz osnovne škole.

Šta mi se to događa, Lastane?
Pomagaj.

srijeda, 30.11.2011.

A di smo mi...

Ovako to rade susjedi.
Kod nas med i mlijeko.

nadogradnja:
Naši su kriminalci mandatno zaštićeni.

petak, 25.11.2011.

Količine ubijaju, zar ne?

poželim
nešto slatko
i željno
saspem
šaku soli
u grlo
prevarilo me oko

S godinama bjelina postane ubojica.
Najveća pogreška koju možemo tada učiniti je da isključimo boje iz vlastitog života.

Brak, to je kavijar za svaki obrok: indigestija onoga što obožavate, toliko da vam se na kraju ogadi, kaže Beigbeder.

Brak, veze, umišljaj, gušt.
Zamišljati usitno. Guštati pomalo.
Planirati voljenje u ime trajanja.
Ulijevati vodu u pet najljepših kapi nektara da produžimo užitak.
I pokvariti ga.

Moram konačno završiti s tim Francuzom.

Kaže da meni nikad nije dosta: kad mi se neka djevojka sviđa, želim se u nju zaljubiti; kad sam u nju zaljubljen, želim je poljubiti; kad sam je poljubio, želim s njom spavati; kad sam s njom spavao, želim s njom živjeti u namještenom stanu, želim se njome oženiti; kad sam se njome oženio, sretnem neku drugu djevojku koja mi se sviđa.

Ne ubijaju li i količine promjena, količine nedostajanja, količine praznina?

Kad se meni nešto sviđa, to traje.
Knjigu ne vraćam u knjižnicu, rižot od kozica jedem zrno po zrno, miris smilja udišem dok mi svijest ne požuti.
Kad prođe, ostane lijep osjećaj u mislima, na nepcu, iza spuštenih kapaka.

Vrijeme, udaljenosti, veličine, trajanja, nedostajanja.
Nisu li količine mjerljive jedino ako im previdimo suštinu?
Brojimo godine ako ne slušamo smijeh, brojimo kilometre ako nema povezanosti, brojimo vrijeme ako nas ne ispunjava trenutak, brojimo šutnje ako ne čujemo unutarnji glas.
Voljeti trideset godina po navici ili tri dana u dahu; živjeti loše devedeset ili dobro trideset?

Može li se voljeti pomalo, usitno, pažljivo, organizirano? Da traje. Da ne prijeđe u naviku.
Kakvo je to voljenje?
Ne zove li se to plan?

Lako je organiziranom guruu naviklom na post mantrati manje je više. On pravilnošću zlatnog reza stvara ožiljak, poljubac, zalogaj. Bez greške.
Osjeti li on uopće ljepotu nepravilnosti?
Gladni, vođeni nagonom, u pravilu potajice krše mantru bulimično se prejedajući lakodohvatljivih, brzozasitnih slatkoća ne sluteći posljedicu. I stisnutih ustiju govore nisam ja.
Kad se sve izjede, kad ne ostane ni korica kruha, a kamoli kavijar, mrvice bi se činile poput poslastice. Ali njih nema. Stol je brzinski uredno obrisan, stavljen je novi stolnjak.
Kasno je za nazad.
Zalogaji se traže i među otpatcima.

utorak, 22.11.2011.

Tko to u meni gazi višnje prezrele

Pred spavanje sam oprala zube, odslušala Mostarske kiše i nekontrolirano zagrizla u Beigbederovo ironično mantranje o trogodišnjem trajanju ljubavi:

Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati.
Frederic Beigbeder, Ljubav traje tri godine

Tijekom REM faze ušuljali su mi se na kušin Mostar, kiša, nezrelo voće, mrtva jesen, kestenje.
Ujutro mi se put do posla činio tako kratak, prekratak za Peru Zupca i njegove kiše.

Davno prije nekoliko ciklusa trogodišnjih ljubavi, dok sam satima recitirala kako su
padale nad Mostarom neke
modre kiše,
kako
jao, kad bih znao ko je sada ljubi, sa kim sada spava
ne bi mu zubi, ne bi mu glava
...jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele...

višnje su bile najljepše zelene. Barba Ivo se pretvarao da nas klince ne vidi načičkane u krošnji.
Samo ne lomite grane. Bit će još proljeća.

Odrasla sam, zaboravila i Peru i kiše i višnje. Voće sam kupovala taman zrelo, sočno.
U nekoj drugoj priči
govorio sam ti si mlada ti si zrela ti si anđeo ti si moja budi malo ne budi preblizu ja te ne dam svašta sam joj govorio,
višnje su postale prezrele.

Od njih mogu napraviti jedino baklavu.
Razdijeliti tanke kore napola. Svaku premazati smjesom šećera, ulja, jogurta i jaja. Sve prezrele višnje posložiti, prekriti ostatkom premazanih kora, pečeno preliti vrućim sirupom od šećera i vode.

I Beigbederovu ironiju bi smekšale.

Peri se ne bi svidjelo.
(Jao kad bi znao...danas je prestar romantičar.)


P.s.
Nakon pranja zubiju u ništa ne zagristi. Za lijep san.

četvrtak, 17.11.2011.

Daleko unazad

dok sam postojala pomalo
u strahu da se naglo ne izgubim
urezana u sebe poput spiralne brazde na vinilu

nespretan pomak igle uništio je zapis

srijeda, 16.11.2011.

Smješkom na um

Te mosoraške večeri pred Luxorom, kad je Bc. preko Br. poručio da je S. pametna, a da sam ja jako simpatična, bilo mi je malo krivo radi te pameti.
Simpatičnost mi je bila nebitna.

Sedamdesetih sam se razvijala put istoka. Uz carske i socijalističke ruske pisce družila sam se i s egzotičnijim istočnjačkim tekstovima, s naznakama introspekcije.
U isto je vrijeme S. zapadnjački eksperimentirala s Castanedom, Orwellom, Huxleyem i nekim sitnim opijatima.
Moj vrhunac bio je čaj s rumom dok bi u ruševnom Luxoru igrali igru asocijacije.
Jesu li njezina prosvjetljenja nastala nakon eksperimenata ili je bila tek prirodno nadarena za umotvorine s umjetničkom notom, ostaje nejasno.
Srela sam je lani. Zaštićena je u svom ograđenom svijetu; kažu – čudakinja.

Bila je majstorica za integrale i derivacije kad bismo se nakon škole skupili u dvoru prve splitske pizzerie.
Sad luta nekim čudnim inner sferama.

Bc. je bio tiha patnja ženskadije u zvoncaricama, šarenim košuljama zaobljenog il špicastog ´koleta´ i u cipelama na kat.
Kod Bobisa, u Džaje, u nekoj slušaonici, praznih džepova, bez mobitela. Samo priče, šale, šaputanja. Nitko nije bio sam.

Sad je u Luxoru uredno, čisto, dnevnoboravišno. Ugodno za čaj, kavu, za pročitat dobro štivo, proćakulat u po glasa, sresti starog prijatelja.
Samo ne dizat pogled. Plafon ruši sliku ugode nasred Peristila.

Nitko mi ne poručuje da sam simpatična. Jer nisam.
Pustila sam tugu da me potkoži, digla zid do iznad umnih razložnosti, odbijam kave, čajeve, rum, Mosor, priče, šaputanja.
I stojim sama.

Zagledana u vrhove vlastitih cipela zamišljam kako bi mi odgovaralo da imam neke ´špicoke´ koje nikad nisam mogla smisliti.
Njima bi se lakše razbio ovaj zid oko mene.

utorak, 15.11.2011.

Zona sumraka pred apokalipsu ilitiga : Nije nega

(kategorija: vjerovali ili ne)

Kad bi se izdavale poslovne tajne, jedna bi izgledala ovako:

- U vezi opomene...ja van ne mogu očitat stanje jer je M.R. zaključala portun, nikome ne otvara i mi ne možemo u stan.
- Ne možete u svoj stan??!??
- E. M.R. je dobila stan od grada ka socijalni slučaj. U portunu su još tri stana. Ima još jedan u Solinu. Zvali samo i policiju, al niko jon ne može ništa.
- A dobro...ko je glavni u gradu?
- Pa Kerum.
- Šta ne odete do njega? Pokucat, upucat...što god. Uostalom, R. je prezime iz njegovoga kraja. Rađe su isto iz Ogorja.
- Ma ne možete zamislit šta nan rade...
- Mogu. Nije kriv ni Grad ni policija. Vi ćete sutra sigurno opet birat istoga gradonačelnika?
- Bošsaču...
- Pa šta onda ne odete lipo do chiefa? On joj je dao stan, ona vama ne da doći do vlastitoga...Ko je tu lud?
- Eeeee...vidite kako nan je...
- Vidim. Imate stan, a nije vas briga kako ćete do njega. Znači dobro vam je.

četvrtak, 10.11.2011.

Sex-uvalni zaokretni moment

U praksi stvar drukčije izgleda, al ajmo malo zamaštat neočekivano.

´Nemoguća misija´, dakle.

Imaš muža radoholičara. Trijeznog, razumnog, netrbušastog.
Zabavnog.
Viđaš ga navečer. Vikendom cijeli dan.
Svekra i svekrvu viđaš svaki dan.
Ujutro vrijedno čistiš, kuhaš, driblaš klinčad, ispijaš kave u ugodnom društvu roditelja svog najmilijeg.

Skuhaš simfoniju za nepce, usmjeriš djecu na klavir i tenis, prošetaš psa.
I čekaš.
Minute postaju sati, sati postaju čekići.
Dižeš glavu s nakovnja i staneš virkati kroz prozore u svijet.
Dok čekaš.
Najmilijeg.
U jednom prozočiću pojavi se onaj trbušasti dosadni Frane iz osnovne škole.
Ne čekaš njega, al ipak klikneš.

Da šta se radi kad se ne radi. I da imaš li recept za cannellone. Danas kuha on.

Bljesne ti Frane s kuharskom kapom, ojačanog okolotrbušja, nasmiješen.
´Zašto smo ga držali po strani na školskim odmorima´, pokušavaš se sjetiti.
Pošalješ recept i čekaš.
Riječ, dvije.
Najmiliji ionako ne dolazi.

Frane je pisao najbolje sastave. Majka mu je donosila marendu, najčešće pohanu piletinu i limunadu. I salvetu.
Dok su se svi ostali igrali ´trule kobile´.
Jednom majka nije došla, pa je uskočio u igru i nezgodno naskočio Luki na vrat.
Odveli su ga na hitnu. Tamo je dobio ovratnik i bio glavna faca u školi.
Luka.
Frane se više nije igrao s vama.

Onaj njegov opis jeseni stvarno je zaslužio pobjedu na natječaju.

Radio je u nekoj izdavačkoj kući. Sad doma kuha.

Tvoj je ručak postao večera. Ohladio se. I noge.
Djeca su zaspala, svekar i svekrva otišli na selo.
Išla si se malo ugrijati u krevet.
I zaspala.
Najmiliji je kasno javio da ostaje na poslovnoj večeri.

Ujutro je Frane zahvalio. Da je ručak dobro ispao. I da sjećaš li se kad ti je objašnjavao fiziku.
Zagrcnula si se.
´Blagibože...jel on znao da...´
I da to popodne ne može zaboraviti.

´Prljavi igraju prljavo´.
Najmilijem je ispao račun s jučerašnjim datumom iz one parfumerije na Voćnom trgu. Bvlgari, Jasmin Noir. Ženski. Na kojeg mu je mirisala i košulja.

Prije nego pomisliš ´umri muški prvi, drugi, deseti put´, izvadiš smrznute punjene paprike iz zamrzivača, upališ laptop i ´sirovo strastveno´ se virtualno baciš Frani oko vrata.
U ime fizike sedmog razreda.

Više ne čekaš.
Samo čistiš te prozore. Upisuješ, dopisuješ, brišeš.
Kratiš čekanje, vikendom s najmilijim glumiš sklad.

Ne slutiš ´neposrednu opasnost´ - Frane te baš voli.

srijeda, 09.11.2011.

Tretjitjanin u stihu

Najprije sam ga čitala ko novinara, pa mu gledala roman na kazališnim daskama u kojemu se na najudaljenijem otoku Trećiću po kazni pojavljuje Vladin povjerenik da po osmi put (neuspješno) organizira izbore.
Nažalost, taj nedodirljiv otok je utopija.
Pa sam guštala i u čitanju romana, a sad evo i u pokušaju slanja razglednica.

Da ga malo predstavim.

Renato Baretić. Kaže da je rođen 1963. u Zagrebu, gdje nešto kasnije umalo (!) dovršava studij fonetike i komparativne književnosti. Još kasnije sidri se u Splitu.

Iz zbirke poezije ´Kome ćemo slati razglednice´:

Ribar plete mrižu svoju
U tunelu usred mraka
´Perilica dulje živi
Dok je Hrvat uz Hrvata´
(fragment iz ´Dorine budnice´)


Tebe si bolno tetoviram
S unutrašnje strane
Donje usnice
Mogla bi me ova bol
Mogla bi i ubiti
Ali drži me, izdržavam
Jer znam da
Druge će me
Mnoge će me sutra
U tvoje
Ime ljubiti
(U tvoje ime)


Zaljubih se u ranu jesen
Ne u jesen, nego tada
I u sav zrak oko tebe
U zrak prepun voćnog slada

Zaljubih se u glatku koru, sok i meso
I koštice što će ostat
Zaljubih ti se u jabučnost
Ne sluteći ocat
(Jabučnost)


Brojeći sitne kvadratiće
Po košulji
Naći sam se onog
Nadao
U kog su se stisnuli svi tvoji pogledi
(XXX)


Silazim
Solmilazim
Niz tih tvojih osam stuba
Dotilasno
Famiredno
Idem kući
Kao uvijek
Namireno
Kao uvijek
Malo bijedno
(Oktavijin ljubavnik)


Trbusi nam rastu
I već mi je teško
Usnama do tvojih doprijeti
Mila,
Pa zar je Barilla prirodna sila
Da joj se ne znamo oprijeti?
(XXX)

utorak, 08.11.2011.

Nitko da ne dođe do prijatelj drag, i kada se vrati nek poravna trag

Nije mala stvar objavit se ispod K-K poljupca i to pod naslovom ´Da, draga/da, dragi´.
Jer moj prethodni post veleposjećen od nekoliko predragih mi ljudi nije mačji kašalj. Kerum i Kosor u očekivanom dogovoru, a nisko ispod slika zaljubljenog para na nekoj plaži pri zalazu, čegagod. I link na moj tekst. Woow. And woooha.
Zahvaljujem Blogu.hr na prepoznavanju i uvrštenju na naslovnici Dnevnika.hr.
Jerbo…
Koliko li je klikača iz hr-bos-herz-sr-eu-am internetom opskrbljenih kuća saznalo ko je ´skalina´ i šta u njoj čuči. I što je možebitno rekla.

Pa je, mnijem, mnoštvo naučilo zašto reći ´ne´ kad se čeka ´da´.

Hvala još jednom, sad znam da nisam sama, da sam predstavljena svijetu i narodu. Uz bok K&K.

ponedjeljak, 07.11.2011.

Igra skrivača - da, draga/da, dragi

Kad bi manje laskali, možda bi na vrijeme uočili vrijednosti.
I nedostatke.

Nemojmo se lagati.
Dobar ručak ćuti se na nepcu, loše tekstove prepoznaju dobri pisci, a svaka vrijedna kućanica pazi na tvrdoću kuhinjskog stola.

Razlika između ´da, draga´ tipova i onih koji šaketaju po stolu stavljajući točku na prigovor – ne postoji.
Prvi ne mogu predugo lagati, druge slomite onim što žele čuti.
A jedni i drugi kad-tad isprobaju kvalitetu stola.

Mekani, nasmiješeni i nježnikavi obožavatelji vaših loših pjesmuljaka i još lošijih kuhinjskih specijaliteta uvijek na kraju lupe tom šakom o stol, izokrenu loš ručak na čist stolnjak i pokidaju bar jednu iole vrijednu misao u vašoj bilježnici za dušu.
Kad im prekipi.
Kad na ´mmm...´ hvalospjev iskreno primijetite da vaš ručak zapravo nije uspio.
Kad čekate ´ne, draga´ na svoj upit ´zanima li te moja priča´, a dobijete blago nezainteresiran ´da´.
Kad prekinete njihovu iluziju da su nadmoćni u povlađivanju i stoga mirni u svom svijetu mašte i povremenih zabludjelih bezazlenosti.
Kad ih suočite same sa sobom.



Robusni, maljavi mužjaci zavrnutih rukava, s laktovima na čistom stolnjaku, željni karnalnih zadovoljstava jela, pića i tijela pretvore se u nasmiješenog nježnikavca koji vas razumije za pola sata zajedništva.
Kad čuju ´da, dragi´, šaka im se preobrazi u baršunastu milovalicu.
Kad tako grezi, nesposobni za suptilno zamišljanje nemogućih misija unutar i van svoja četiri čvrsta obiteljska zida osjete čvrsto tijelo svoje i ničije i nedjeljive ženke, odjednom smekšaju.
Kad dobiju ono što misle da im pripada, tad lako izgovore - ´da, draga´.



Ne bismo li ´ne´ odgovoru trebali malo više vjerovati?

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.