skalina http://pred-ah.blog.hr
ponedjeljak, 31.10.2011.
Tijek bez svijesti, post bez veze
(Nema veze s latinskim, nisam ga učila. Tek mala igra riječima - šta bi bilo s promjenom subjekta.)
fad fatuum fatum - prohtjev budali mijenja sudbinu
fatuum fad fatum - budala prohtjevom mijenja sudbinu
fatum fatuum fad - sudbina budali mijenja prohtjev
(Ništa. Može se subjekt maskirati kako hoće - radnja diktira smisao.)
Mijenjati. Se.
Na vrijeme.
Vrijednosti su najčešće obrnuto proporcionalne količinama.
Recimo riječi.
Koliko ih izgovorenih i ispisanih umukne pred neočekivanom trenutnom šutnjom.
Ili šutnja.
Koliko dubok rez zna napraviti njezin odjek dok se pokušava izreći najglasnija riječ.
Tek u krajnjim situacijama postanemo svjesni besmisla ponavljanja, sapletemo se u pokušaju usklađivanja plesnog koraka na prvom satu tečaja tanga.
Ne prepoznajemo ništa od onog u što smo se zaklinjali.
Ostanemo visjeti.
fado - fatum - fad - fatuum - fatale
Postoji li muški femme fatale?
Hommo fatale. Lijep, privlačan, opasan, intrigantan.
(Te sudbinske žene ranije su bile jake, na pitanja su same odgovarale, muškarce su gutale poput bogomoljki, stavljale točku usred rečenice.
Naivci su slinili za njima.
Samo oni kojima je majka bila jači roditelj?
Danas su na višem stupnju razvoja.
Zaplaču pa čekaju koliki će ih doći utješiti. Pa ih zagrle dovoljno slabo da ipak mogu udahnuti. Da ne osjete kako ih guše.
Sinove jakih majki?)
´Takve žene. Njihove ljubavi nisu okrugle. Nisu jedne i jedine i vječne, već sastavljene od tisuću komadića. Neki dijelovi u njima ne pripadaju, strše i odmeću se, neki nedostaju, gube se, one ih nadomještaju drugima. Nekad zadržavaju one nepotpune, kljaste, posuđuju ono što nedostaje. Mijenjaju, kradu, ne vraćaju. Od dvije ljubavi grade jednu, jednu lome nadvoje, natroje. Dugim prstima neprimjetno izvlače slamku kojom će pokrpati svoje gnijezdo, urušiti i rasuti drugo. Ne žale. U jednom trenutku jednostavno kažu: prestala je ljubav, kao da govore o kiši. Daju sve, nikada sve. Ne zauvijek, samo ne to. I govore, takve žene, takvi muškarci: ima puno vrsta ljubavi.´
(´Pratim te´ A. K. pročitala sam u jednom dahu i ostala ispunjena riječima, likovima, porukama, znakovima.)
I sad taj tango.
Nisam napravila nijedan korak. Kao ni učila latinski.
Al činilo se da ga ćutim. Ne latinski.
Činilo se. Nemam cipele za tango. Kad bi i pokušala, razotkrilo bi mi se svo neznanje. Vođenja, praćenja, uzimanja, davanja.
Tango je komunikacija. U njemu se odnosi naglašavaju. Sklad postaje skladniji, hodanje rubom dovede do strmoglavljenja.
´Vareador´ ljubazno pleše sa svim plesačicama, osvaja ih, pušta da se zaljube u njega, a onda se izmakne i ostavlja ih visjeti u ´carpa´ položaju.
Hommo fatale.
Za razliku od žena koje ostvaruju odnos i onda se rješavaju žrtve, on se ne upliće u odnos. Pušta ih u nedodir.
Kad ostanu sami, femme i hommo fatale, prepoznaju li ritam svojih udaha?
ponedjeljak, 24.10.2011.
Sumnjam (dakle mislim), dakle jesam
(´Dubito /ergo cogito/, ergo sum´ ili meni draži zvuk riječi ´doubt´ - ´I doubt /therefore I think/, therefore I am´ bilo bi suvišno preseravanje ´znam, pa znam´.
Neka nam, dakle (bez sumnje), naslova na mom materinjem.)
˝Sumnje su naše podli izdajnici
zbog kojih gubiš sve što bi dobio
kad bi pokušao...˝
(W. Shakespeare)
Kad se pojavi, sa sumnjom treba znati.
Izgovoriti.
Saslušati.
Pa objasniti.
Ili prekinuti.
Nikako je zanemariti.
Nikako se njome ugušiti.
Po meni, sumnja je mali ispit zrelosti, pogotovo onome koji s njom ne želi imati posla, pa zatvara oči misleći da u mraku nestaje.
Bolje izgubiti ono što nam ne zaslužuje pripadati nego – slobodu sumnje.
Recimo da su nam praroditelji zaista živjeli u raju koji je, recimo, zaista bio idealno stanište.
Recimo da je pramajka zaista ubrala jabuku i recimo da je praotac zaista i onda poslušno slijedio njezin naum.
Recimo da su izgubili idealno stanište i da su zbog sumnje u stvarateljevu moć protjerani istočno.
I da su istočno zaista u znoju lica svoga i u porođajnim mukama stvarali ovaj, kakav-takav, ali jedini nam svijet. Daleko od idealnog.
Nisu li nam time podarili život kojeg u idealnom staništu za nas nije bilo?
I kakva bi to, na kraju krajeva, vječnost bila bez uspona i padova, bez sumnje?
Sumnju ne vole autokrate ni samodopadni napuhanci.
Vlastodršci, crkva, lopovi, prevaranti.
Da Kopernik nije posumnjao u geocentrični sustav, nastavili bi živjeti u zabludi da se svemir okreće oko Zemlje.
Da smo ranije posumnjali u slatkorječivosti državnog vrha, ostalo bi nešto novca u blagajni.
Da ne sumnjam u svoju nemoć, ne bih se usudila koračati.
Predugo su me uvjeravali da je sumnja loša. Zato što remeti poredak, jednostrani mir, ušuškanu rutinu.
Sumnja nas vuče naprijed. Nekoga padom, nekoga letom. Izgovorena sumnja.
Neizgovorena sumnja nas uništava. Svima ostalima ostavlja idealno nedirnuto stanje, osim nama koji s njom, neriješenom, nastavljamo živjeti.
˝Najgore je kad ljudi šute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro...˝
(M. Selimović)
petak, 21.10.2011.
Nestalan Mjesec u godini kratkih rezova
Od dana obično uzmen sunčan dil, tako da mi Misec i pripadajuća misečina nikad nisu bili posebna stavka.
Kad smo jedne litnje večeri jedne godine gospodnje prošloga tisućljeća zaljubljeno šetali niz ulicu Prvoboraca, kraj broja trijst devet moj On je zaneseno bubnija - eno Misec, a ja san ga onako mete(reolo?)orološki razumno poklopila sa - kiša će.
A da mi se uvlačija pod kožu, u kosu, vene, krvotok i ispaljenja - je. Misec.
Pogotovo kad bi naresta onako nerazumno velik i srebren.
Kad san se rodila, bija je skupa s Neptunon u nekoj kući. Kaže moja Kike - u drugoj, kraj škorpiona. Koje li ekipe!
A kako ne stoji na mistu nego se (kako mi je profesor Ghemo vrtnjom zorno prikaza) - vrti, i to oko sebe (ili ne, davno je profesor partija), pa oko Sunca, pa sa Suncen oko...okolokole, tako ga nesritnika malo ima-malo nema u toj kući. Skita.
Ove godine napravija je lipi đir. Najprije se frajer smistija kod raka, di mu je i misto, u četvrtu kuću. Svoj na svome.
Tako se lipo raskomodija da je pustija smantanome Neptunu da ga izgura i baci u nemilost Suncu. Tamo ga je jedna lavica rastrgala do pola.
Još bi se bidan i oporavija da mu nije Neptun podmetnija nogu i frcnija ga u sigurnost jedne divice u šestu kuću.
Eno ga još tamo, okrnjenog i jadnog, željnog obmane, u nemilosti Urana.
(Ovo je godina dugih obmana i kratkih rezova.
Troje dragih mi ljudi uništili su i zadnju zajedničku točku samnom. Ostali su nam samo uskličnici.
I kako im objasniti da krivac nisam ni ja ni ta jadna obješena skitnica nego - vrtnja?)
četvrtak, 20.10.2011.
Astor Piazzolla (1921. - 1992.)
(uz premijeru ´Marie de Buenos Aires´ Astora Piazzolle, 22.10.2011. u ´Lisinskom´)
ili:
kako je bandoneon, donešen iz njemačke crkve, preko argentinskih bordela završio u koncertnim dvoranama
´In Argentina everything may change - except the tango´, kažu Argentinci.
Srećom, neki ljudi okrenu promjene na bolje.
Kad je krajem 19. stoljeća ribar i mornar Pantaleone Piazzolla stigao u Mar del Platu s jugoistoka Italije, predgrađe Buenos Airesa kiptilo je frustriranim imigrantima s polupopušenim cigaretama u kutu usana, bijelim svilenim kravatama i nakrivljenim šeširima koji su u bordelima opijenošću tražili zaborav od stvarnosti.
U toj nostalgiji nastaje zabava koja istovremeno ispoljava strast i nevinost, plemenitost i hrabrost, melankoliju i žestinu. Tango.
Pantaleoneov unuk Astor neshvatljivo rano bio je infiltriran jazzom i fugama J.S.Bacha, što je umirivalo njegovu naglu narav i brzopoteznu ljevicu zbog koje je u školi dobio nadimak Lefty.
Prilikom poroda, malenom Astoru ozlijeđena je desna noga. Unatoč operacijama, ostala je kraća.
Želeći svom sinu jedincu ljepšu budućnost, sele u New York do njegove šesnaeste godine. Uz glazbu, obogaćuje se jezicima, pa tečno govori španjolski, engleski, francuski i talijanski.
Kad je na poklon od nostalgičnog oca (koji je želio da mu sin nauči svirati tango) dobio malenu harmoniku, bandoneon, bio je ljut i razočaran jer je očekivao klizaljke i nikako mu se nije sviđalo svirati ono što je svakodnevno slušao u svojoj kući.
Kasnije, iz zahvalnosti ocu, počeo je učiti, ali u početku je zvučao loše.
Do svoje jedanaeste. Tad počinje uspješno nastupati, da bi sljedeće godine komponirao svoj prvi tango - ´La Catinga´.
Po klubovima sluša D.Ellingtona, C.Callowaya i B.Gooodmana, a u susjedstvu pijanist Bela Wilda uči ga svirati Bacha na bandoneoneu. Poduke majka plaća njokima, raviolima i uslugom manikiranja.
Susreće i velikog Carlosa Gardela, tango ikonu. Za 25$ s njim odrađuje rolu u filmu ´El Dia Que me Quieras´.
Gardel ga zove na turneju, što njegov otac odbija zbog nejakih mu četrnaest godina.
Avion se ruši, pjevač pogiba.
Usud ima drugačiji plan s Astorom.
Svira po cabaretima, a iskustvo gradi u najvećem tango orkestru – ´Anibal Troilo orchestra´.
No, još uvijek prebire po notama Bacha, Schumanna i Mozarta.
U 28. sa suprugom i djecom odlazi studirati glazbu u Pariz kod Nadie Boulanger, koja je podučavala mnoge velike dirigente i kompozitore 20. stoljeća.
Prešućuje joj svoje tango iskustvo, ali ona ga ubrzo razotkriva, otvara mu oči i on u dvije sekunde odlučuje da je tango glazba koju će svirati.
U kombinaciji sa klasikom, jazzom i talijanskom operom.
Vraća se u Buenos Aires 1955., okuplja oktet sa dva bandoneona, dvije violine, duplim kontrabasom, klavirom, violončelom i električnom gitarom.
Rođen je novi tango – Tango Nuevo.
Neprihvaćen u svom natalnom kraju, lišen dijela melankolije, nadograđen temperamentom i izazovom.
Ono što je J.L.Borges u književnosti, to je Piazzolla u glazbi.
Inspiracija.
Ritam srca.
IT´S MY LIFE
Zašto oduvijek volim rockere?
Kod njih nema muljanja.
Vraćaju me u život.
I imaju dušu.
srijeda, 19.10.2011.
...sometimes words have two meanings...
...sometimes none...
Kad se sapletemo preko skaline i povrijedimo koljeno ionako bolno od klečanja u molitvi za malo bliskosti, nije lako shvatiti da ta ista skalina pruža pogled do onih daljina koje nas čine bližima samima sebi.
