Kad bi manje laskali, možda bi na vrijeme uočili vrijednosti.
I nedostatke.
Nemojmo se lagati.
Dobar ručak ćuti se na nepcu, loše tekstove prepoznaju dobri pisci, a svaka vrijedna kućanica pazi na tvrdoću kuhinjskog stola.
Razlika između ´da, draga´ tipova i onih koji šaketaju po stolu stavljajući točku na prigovor – ne postoji.
Prvi ne mogu predugo lagati, druge slomite onim što žele čuti.
A jedni i drugi kad-tad isprobaju kvalitetu stola.
Mekani, nasmiješeni i nježnikavi obožavatelji vaših loših pjesmuljaka i još lošijih kuhinjskih specijaliteta uvijek na kraju lupe tom šakom o stol, izokrenu loš ručak na čist stolnjak i pokidaju bar jednu iole vrijednu misao u vašoj bilježnici za dušu.
Kad im prekipi.
Kad na ´mmm...´ hvalospjev iskreno primijetite da vaš ručak zapravo nije uspio.
Kad čekate ´ne, draga´ na svoj upit ´zanima li te moja priča´, a dobijete blago nezainteresiran ´da´.
Kad prekinete njihovu iluziju da su nadmoćni u povlađivanju i stoga mirni u svom svijetu mašte i povremenih zabludjelih bezazlenosti.
Kad ih suočite same sa sobom.
Robusni, maljavi mužjaci zavrnutih rukava, s laktovima na čistom stolnjaku, željni karnalnih zadovoljstava jela, pića i tijela pretvore se u nasmiješenog nježnikavca koji vas razumije za pola sata zajedništva.
Kad čuju ´da, dragi´, šaka im se preobrazi u baršunastu milovalicu.
Kad tako grezi, nesposobni za suptilno zamišljanje nemogućih misija unutar i van svoja četiri čvrsta obiteljska zida osjete čvrsto tijelo svoje i ničije i nedjeljive ženke, odjednom smekšaju.
Kad dobiju ono što misle da im pripada, tad lako izgovore - ´da, draga´.
Ne bismo li ´ne´ odgovoru trebali malo više vjerovati?