Te mosoraške večeri pred Luxorom, kad je Bc. preko Br. poručio da je S. pametna, a da sam ja jako simpatična, bilo mi je malo krivo radi te pameti.
Simpatičnost mi je bila nebitna.
Sedamdesetih sam se razvijala put istoka. Uz carske i socijalističke ruske pisce družila sam se i s egzotičnijim istočnjačkim tekstovima, s naznakama introspekcije.
U isto je vrijeme S. zapadnjački eksperimentirala s Castanedom, Orwellom, Huxleyem i nekim sitnim opijatima.
Moj vrhunac bio je čaj s rumom dok bi u ruševnom Luxoru igrali igru asocijacije.
Jesu li njezina prosvjetljenja nastala nakon eksperimenata ili je bila tek prirodno nadarena za umotvorine s umjetničkom notom, ostaje nejasno.
Srela sam je lani. Zaštićena je u svom ograđenom svijetu; kažu – čudakinja.
Bila je majstorica za integrale i derivacije kad bismo se nakon škole skupili u dvoru prve splitske pizzerie.
Sad luta nekim čudnim inner sferama.
Bc. je bio tiha patnja ženskadije u zvoncaricama, šarenim košuljama zaobljenog il špicastog ´koleta´ i u cipelama na kat.
Kod Bobisa, u Džaje, u nekoj slušaonici, praznih džepova, bez mobitela. Samo priče, šale, šaputanja. Nitko nije bio sam.
Sad je u Luxoru uredno, čisto, dnevnoboravišno. Ugodno za čaj, kavu, za pročitat dobro štivo, proćakulat u po glasa, sresti starog prijatelja.
Samo ne dizat pogled. Plafon ruši sliku ugode nasred Peristila.
Nitko mi ne poručuje da sam simpatična. Jer nisam.
Pustila sam tugu da me potkoži, digla zid do iznad umnih razložnosti, odbijam kave, čajeve, rum, Mosor, priče, šaputanja.
I stojim sama.
Zagledana u vrhove vlastitih cipela zamišljam kako bi mi odgovaralo da imam neke ´špicoke´ koje nikad nisam mogla smisliti.
Njima bi se lakše razbio ovaj zid oko mene.