skalina http://pred-ah.blog.hr
srijeda, 30.11.2011.
A di smo mi...
Ovako to rade susjedi.
Kod nas med i mlijeko.
nadogradnja:
Naši su kriminalci mandatno zaštićeni.
petak, 25.11.2011.
Količine ubijaju, zar ne?
poželim
nešto slatko
i željno
saspem
šaku soli
u grlo
prevarilo me oko
S godinama bjelina postane ubojica.
Najveća pogreška koju možemo tada učiniti je da isključimo boje iz vlastitog života.
Brak, to je kavijar za svaki obrok: indigestija onoga što obožavate, toliko da vam se na kraju ogadi, kaže Beigbeder.
Brak, veze, umišljaj, gušt.
Zamišljati usitno. Guštati pomalo.
Planirati voljenje u ime trajanja.
Ulijevati vodu u pet najljepših kapi nektara da produžimo užitak.
I pokvariti ga.
Moram konačno završiti s tim Francuzom.
Kaže da meni nikad nije dosta: kad mi se neka djevojka sviđa, želim se u nju zaljubiti; kad sam u nju zaljubljen, želim je poljubiti; kad sam je poljubio, želim s njom spavati; kad sam s njom spavao, želim s njom živjeti u namještenom stanu, želim se njome oženiti; kad sam se njome oženio, sretnem neku drugu djevojku koja mi se sviđa.
Ne ubijaju li i količine promjena, količine nedostajanja, količine praznina?
Kad se meni nešto sviđa, to traje.
Knjigu ne vraćam u knjižnicu, rižot od kozica jedem zrno po zrno, miris smilja udišem dok mi svijest ne požuti.
Kad prođe, ostane lijep osjećaj u mislima, na nepcu, iza spuštenih kapaka.
Vrijeme, udaljenosti, veličine, trajanja, nedostajanja.
Nisu li količine mjerljive jedino ako im previdimo suštinu?
Brojimo godine ako ne slušamo smijeh, brojimo kilometre ako nema povezanosti, brojimo vrijeme ako nas ne ispunjava trenutak, brojimo šutnje ako ne čujemo unutarnji glas.
Voljeti trideset godina po navici ili tri dana u dahu; živjeti loše devedeset ili dobro trideset?
Može li se voljeti pomalo, usitno, pažljivo, organizirano? Da traje. Da ne prijeđe u naviku.
Kakvo je to voljenje?
Ne zove li se to plan?
Lako je organiziranom guruu naviklom na post mantrati manje je više. On pravilnošću zlatnog reza stvara ožiljak, poljubac, zalogaj. Bez greške.
Osjeti li on uopće ljepotu nepravilnosti?
Gladni, vođeni nagonom, u pravilu potajice krše mantru bulimično se prejedajući lakodohvatljivih, brzozasitnih slatkoća ne sluteći posljedicu. I stisnutih ustiju govore nisam ja.
Kad se sve izjede, kad ne ostane ni korica kruha, a kamoli kavijar, mrvice bi se činile poput poslastice. Ali njih nema. Stol je brzinski uredno obrisan, stavljen je novi stolnjak.
Kasno je za nazad.
Zalogaji se traže i među otpatcima.
utorak, 22.11.2011.
Tko to u meni gazi višnje prezrele
Pred spavanje sam oprala zube, odslušala Mostarske kiše i nekontrolirano zagrizla u Beigbederovo ironično mantranje o trogodišnjem trajanju ljubavi:
Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati.
Frederic Beigbeder, Ljubav traje tri godine
Tijekom REM faze ušuljali su mi se na kušin Mostar, kiša, nezrelo voće, mrtva jesen, kestenje.
Ujutro mi se put do posla činio tako kratak, prekratak za Peru Zupca i njegove kiše.
Davno prije nekoliko ciklusa trogodišnjih ljubavi, dok sam satima recitirala kako su
padale nad Mostarom neke
modre kiše,
kako
jao, kad bih znao ko je sada ljubi, sa kim sada spava
ne bi mu zubi, ne bi mu glava
...jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele...
višnje su bile najljepše zelene. Barba Ivo se pretvarao da nas klince ne vidi načičkane u krošnji.
Samo ne lomite grane. Bit će još proljeća.
Odrasla sam, zaboravila i Peru i kiše i višnje. Voće sam kupovala taman zrelo, sočno.
U nekoj drugoj priči
govorio sam ti si mlada ti si zrela ti si anđeo ti si moja budi malo ne budi preblizu ja te ne dam svašta sam joj govorio,
višnje su postale prezrele.
Od njih mogu napraviti jedino baklavu.
Razdijeliti tanke kore napola. Svaku premazati smjesom šećera, ulja, jogurta i jaja. Sve prezrele višnje posložiti, prekriti ostatkom premazanih kora, pečeno preliti vrućim sirupom od šećera i vode.
I Beigbederovu ironiju bi smekšale.
Peri se ne bi svidjelo.
(Jao kad bi znao...danas je prestar romantičar.)
P.s.
Nakon pranja zubiju u ništa ne zagristi. Za lijep san.
četvrtak, 17.11.2011.
Daleko unazad
dok sam postojala pomalo
u strahu da se naglo ne izgubim
urezana u sebe poput spiralne brazde na vinilu
nespretan pomak igle uništio je zapis
srijeda, 16.11.2011.
Smješkom na um
Te mosoraške večeri pred Luxorom, kad je Bc. preko Br. poručio da je S. pametna, a da sam ja jako simpatična, bilo mi je malo krivo radi te pameti.
Simpatičnost mi je bila nebitna.
Sedamdesetih sam se razvijala put istoka. Uz carske i socijalističke ruske pisce družila sam se i s egzotičnijim istočnjačkim tekstovima, s naznakama introspekcije.
U isto je vrijeme S. zapadnjački eksperimentirala s Castanedom, Orwellom, Huxleyem i nekim sitnim opijatima.
Moj vrhunac bio je čaj s rumom dok bi u ruševnom Luxoru igrali igru asocijacije.
Jesu li njezina prosvjetljenja nastala nakon eksperimenata ili je bila tek prirodno nadarena za umotvorine s umjetničkom notom, ostaje nejasno.
Srela sam je lani. Zaštićena je u svom ograđenom svijetu; kažu – čudakinja.
Bila je majstorica za integrale i derivacije kad bismo se nakon škole skupili u dvoru prve splitske pizzerie.
Sad luta nekim čudnim inner sferama.
Bc. je bio tiha patnja ženskadije u zvoncaricama, šarenim košuljama zaobljenog il špicastog ´koleta´ i u cipelama na kat.
Kod Bobisa, u Džaje, u nekoj slušaonici, praznih džepova, bez mobitela. Samo priče, šale, šaputanja. Nitko nije bio sam.
Sad je u Luxoru uredno, čisto, dnevnoboravišno. Ugodno za čaj, kavu, za pročitat dobro štivo, proćakulat u po glasa, sresti starog prijatelja.
Samo ne dizat pogled. Plafon ruši sliku ugode nasred Peristila.
Nitko mi ne poručuje da sam simpatična. Jer nisam.
Pustila sam tugu da me potkoži, digla zid do iznad umnih razložnosti, odbijam kave, čajeve, rum, Mosor, priče, šaputanja.
I stojim sama.
Zagledana u vrhove vlastitih cipela zamišljam kako bi mi odgovaralo da imam neke ´špicoke´ koje nikad nisam mogla smisliti.
Njima bi se lakše razbio ovaj zid oko mene.
utorak, 15.11.2011.
Zona sumraka pred apokalipsu ilitiga : Nije nega
(kategorija: vjerovali ili ne)
Kad bi se izdavale poslovne tajne, jedna bi izgledala ovako:
- U vezi opomene...ja van ne mogu očitat stanje jer je M.R. zaključala portun, nikome ne otvara i mi ne možemo u stan.
- Ne možete u svoj stan??!??
- E. M.R. je dobila stan od grada ka socijalni slučaj. U portunu su još tri stana. Ima još jedan u Solinu. Zvali samo i policiju, al niko jon ne može ništa.
- A dobro...ko je glavni u gradu?
- Pa Kerum.
- Šta ne odete do njega? Pokucat, upucat...što god. Uostalom, R. je prezime iz njegovoga kraja. Rađe su isto iz Ogorja.
- Ma ne možete zamislit šta nan rade...
- Mogu. Nije kriv ni Grad ni policija. Vi ćete sutra sigurno opet birat istoga gradonačelnika?
- Bošsaču...
- Pa šta onda ne odete lipo do chiefa? On joj je dao stan, ona vama ne da doći do vlastitoga...Ko je tu lud?
- Eeeee...vidite kako nan je...
- Vidim. Imate stan, a nije vas briga kako ćete do njega. Znači dobro vam je.
četvrtak, 10.11.2011.
Sex-uvalni zaokretni moment
U praksi stvar drukčije izgleda, al ajmo malo zamaštat neočekivano.
´Nemoguća misija´, dakle.
Imaš muža radoholičara. Trijeznog, razumnog, netrbušastog.
Zabavnog.
Viđaš ga navečer. Vikendom cijeli dan.
Svekra i svekrvu viđaš svaki dan.
Ujutro vrijedno čistiš, kuhaš, driblaš klinčad, ispijaš kave u ugodnom društvu roditelja svog najmilijeg.
Skuhaš simfoniju za nepce, usmjeriš djecu na klavir i tenis, prošetaš psa.
I čekaš.
Minute postaju sati, sati postaju čekići.
Dižeš glavu s nakovnja i staneš virkati kroz prozore u svijet.
Dok čekaš.
Najmilijeg.
U jednom prozočiću pojavi se onaj trbušasti dosadni Frane iz osnovne škole.
Ne čekaš njega, al ipak klikneš.
Da šta se radi kad se ne radi. I da imaš li recept za cannellone. Danas kuha on.
Bljesne ti Frane s kuharskom kapom, ojačanog okolotrbušja, nasmiješen.
´Zašto smo ga držali po strani na školskim odmorima´, pokušavaš se sjetiti.
Pošalješ recept i čekaš.
Riječ, dvije.
Najmiliji ionako ne dolazi.
Frane je pisao najbolje sastave. Majka mu je donosila marendu, najčešće pohanu piletinu i limunadu. I salvetu.
Dok su se svi ostali igrali ´trule kobile´.
Jednom majka nije došla, pa je uskočio u igru i nezgodno naskočio Luki na vrat.
Odveli su ga na hitnu. Tamo je dobio ovratnik i bio glavna faca u školi.
Luka.
Frane se više nije igrao s vama.
Onaj njegov opis jeseni stvarno je zaslužio pobjedu na natječaju.
Radio je u nekoj izdavačkoj kući. Sad doma kuha.
Tvoj je ručak postao večera. Ohladio se. I noge.
Djeca su zaspala, svekar i svekrva otišli na selo.
Išla si se malo ugrijati u krevet.
I zaspala.
Najmiliji je kasno javio da ostaje na poslovnoj večeri.
Ujutro je Frane zahvalio. Da je ručak dobro ispao. I da sjećaš li se kad ti je objašnjavao fiziku.
Zagrcnula si se.
´Blagibože...jel on znao da...´
I da to popodne ne može zaboraviti.
´Prljavi igraju prljavo´.
Najmilijem je ispao račun s jučerašnjim datumom iz one parfumerije na Voćnom trgu. Bvlgari, Jasmin Noir. Ženski. Na kojeg mu je mirisala i košulja.
Prije nego pomisliš ´umri muški prvi, drugi, deseti put´, izvadiš smrznute punjene paprike iz zamrzivača, upališ laptop i ´sirovo strastveno´ se virtualno baciš Frani oko vrata.
U ime fizike sedmog razreda.
Više ne čekaš.
Samo čistiš te prozore. Upisuješ, dopisuješ, brišeš.
Kratiš čekanje, vikendom s najmilijim glumiš sklad.
Ne slutiš ´neposrednu opasnost´ - Frane te baš voli.
srijeda, 09.11.2011.
Tretjitjanin u stihu
Najprije sam ga čitala ko novinara, pa mu gledala roman na kazališnim daskama u kojemu se na najudaljenijem otoku Trećiću po kazni pojavljuje Vladin povjerenik da po osmi put (neuspješno) organizira izbore.
Nažalost, taj nedodirljiv otok je utopija.
Pa sam guštala i u čitanju romana, a sad evo i u pokušaju slanja razglednica.
Da ga malo predstavim.
Renato Baretić. Kaže da je rođen 1963. u Zagrebu, gdje nešto kasnije umalo (!) dovršava studij fonetike i komparativne književnosti. Još kasnije sidri se u Splitu.
Iz zbirke poezije ´Kome ćemo slati razglednice´:
Ribar plete mrižu svoju
U tunelu usred mraka
´Perilica dulje živi
Dok je Hrvat uz Hrvata´
(fragment iz ´Dorine budnice´)
Tebe si bolno tetoviram
S unutrašnje strane
Donje usnice
Mogla bi me ova bol
Mogla bi i ubiti
Ali drži me, izdržavam
Jer znam da
Druge će me
Mnoge će me sutra
U tvoje
Ime ljubiti
(U tvoje ime)
Zaljubih se u ranu jesen
Ne u jesen, nego tada
I u sav zrak oko tebe
U zrak prepun voćnog slada
Zaljubih se u glatku koru, sok i meso
I koštice što će ostat
Zaljubih ti se u jabučnost
Ne sluteći ocat
(Jabučnost)
Brojeći sitne kvadratiće
Po košulji
Naći sam se onog
Nadao
U kog su se stisnuli svi tvoji pogledi
(XXX)
Silazim
Solmilazim
Niz tih tvojih osam stuba
Dotilasno
Famiredno
Idem kući
Kao uvijek
Namireno
Kao uvijek
Malo bijedno
(Oktavijin ljubavnik)
Trbusi nam rastu
I već mi je teško
Usnama do tvojih doprijeti
Mila,
Pa zar je Barilla prirodna sila
Da joj se ne znamo oprijeti?
(XXX)
utorak, 08.11.2011.
Nitko da ne dođe do prijatelj drag, i kada se vrati nek poravna trag
Nije mala stvar objavit se ispod K-K poljupca i to pod naslovom ´Da, draga/da, dragi´.
Jer moj prethodni post veleposjećen od nekoliko predragih mi ljudi nije mačji kašalj. Kerum i Kosor u očekivanom dogovoru, a nisko ispod slika zaljubljenog para na nekoj plaži pri zalazu, čegagod. I link na moj tekst. Woow. And woooha.
Zahvaljujem Blogu.hr na prepoznavanju i uvrštenju na naslovnici Dnevnika.hr.
Jerbo…
Koliko li je klikača iz hr-bos-herz-sr-eu-am internetom opskrbljenih kuća saznalo ko je ´skalina´ i šta u njoj čuči. I što je možebitno rekla.
Pa je, mnijem, mnoštvo naučilo zašto reći ´ne´ kad se čeka ´da´.
Hvala još jednom, sad znam da nisam sama, da sam predstavljena svijetu i narodu. Uz bok K&K.
ponedjeljak, 07.11.2011.
Igra skrivača - da, draga/da, dragi
Kad bi manje laskali, možda bi na vrijeme uočili vrijednosti.
I nedostatke.
Nemojmo se lagati.
Dobar ručak ćuti se na nepcu, loše tekstove prepoznaju dobri pisci, a svaka vrijedna kućanica pazi na tvrdoću kuhinjskog stola.
Razlika između ´da, draga´ tipova i onih koji šaketaju po stolu stavljajući točku na prigovor – ne postoji.
Prvi ne mogu predugo lagati, druge slomite onim što žele čuti.
A jedni i drugi kad-tad isprobaju kvalitetu stola.
Mekani, nasmiješeni i nježnikavi obožavatelji vaših loših pjesmuljaka i još lošijih kuhinjskih specijaliteta uvijek na kraju lupe tom šakom o stol, izokrenu loš ručak na čist stolnjak i pokidaju bar jednu iole vrijednu misao u vašoj bilježnici za dušu.
Kad im prekipi.
Kad na ´mmm...´ hvalospjev iskreno primijetite da vaš ručak zapravo nije uspio.
Kad čekate ´ne, draga´ na svoj upit ´zanima li te moja priča´, a dobijete blago nezainteresiran ´da´.
Kad prekinete njihovu iluziju da su nadmoćni u povlađivanju i stoga mirni u svom svijetu mašte i povremenih zabludjelih bezazlenosti.
Kad ih suočite same sa sobom.
Robusni, maljavi mužjaci zavrnutih rukava, s laktovima na čistom stolnjaku, željni karnalnih zadovoljstava jela, pića i tijela pretvore se u nasmiješenog nježnikavca koji vas razumije za pola sata zajedništva.
Kad čuju ´da, dragi´, šaka im se preobrazi u baršunastu milovalicu.
Kad tako grezi, nesposobni za suptilno zamišljanje nemogućih misija unutar i van svoja četiri čvrsta obiteljska zida osjete čvrsto tijelo svoje i ničije i nedjeljive ženke, odjednom smekšaju.
Kad dobiju ono što misle da im pripada, tad lako izgovore - ´da, draga´.
Ne bismo li ´ne´ odgovoru trebali malo više vjerovati?
nedjelja, 06.11.2011.
Gle malu voćku bez kiše
U masliniku sam zadnji put brala – višnje.
Otkupna cijena bila im je tri kune.
Nakon što je moj desetogodišnjak tu otužnu hrvatsku zbilju popratio s ´pih…tri kune…´ i s nevjericom u osvrtu na truckanje vlakom da bi cijeli dan posvetili božanstvu rumenih slasnih okruglica, njegov je dida sljedeće godine odustao od branja višanja.
Do daljnjeg. Pa zauvijek.
Nažalost, i mnogi susjedi, mještanski i regionalni.
Slast slatko-oporih boba ubranih sa vlastitog stabla – nestala je.
Masline su uvijek bile nekako spontano pobrane.
Nezgodan školski termin ostavljao nas je doma. Dobili bi po dvi-tri litre ulja, a o razmnožavanju, rezidbi, cvatnji i navrtanju masline znali smo manje nego o crnoj rupi.
Ove smo godine izokrenuli stvar i organizirano krenuli na pardesetakakilometarski put u neizvjesnost. Pospan On i bolna ja.
U prvom neobranom masliniku s desetak maslina stanje – obrano. Ili bar jako slično.
Tek par sumnjivih primjeraka sličnijih smežuranim murvicama i nedoraslim višnjicama.
Uberem, zaokružim maslinu, nađem još par. Što više kružim – više nalazim. Nastavim li, neću ih stići pobrat – stalno nalazim nove.
Sad mi je jasnija ona ´maslina je neobrana´. Kako ćeš je obrati kad, što ih više bereš – više ih se stvara. Rastu ubrane. Na kraju to kruženje umori i tako ona, jel, ostane – neobrana.
Skupilo se za dva deca ulja.
Idemo u novu avanturu.
Valja nam naći ´ono polje di me dida vozija u karu, kraj staroga hrasta´. Čudom nekim, nađemo i hrast i polje. Za svaki slučaj, budan On pita susjednog berača da ´je li to njegovoga dida toga i toga´.
Berač ide do auta, stavlja slušni aparat. Optimističan On ponavlja, berač klima glavom i aparatićem.
Ulazimo u maslinik.
Bio slušni aparat ispravan il ne, berba može početi.
Od osam stabala – jedno pobrano (ili nešto slično tome), na dva mali zeleni pokušaji rasta, na druga dva smežurane crne murvice, na treća dva šaroliko stanje.
Jedna maslina normalna.
S guštom berem tu normalnu, istežem leđa, penjem se na kvrgavo drvo.
Okolo ostaci onih otužnih posječenih višanja.
Kažu da je lani bilo četristo kila na tih osamnaest stabala. Sad do tideset.
Malo mi udaljenost ne odgovara, ali neke sljedeće godine, kad proučim život te nepoćudne masline, možda se stanje promijeni nabolje.
Jer još je živa.
Voćka koja to zapravo i nije.
S korijenom koji se prvi rađa, a posljednji umire.
Svakako jako živo ćudljivo biće. A kako se ćud mijenja, možda nam dogodine podari koji dec ulja više.
U to nema sumnje. Živa je. Nije posječena ko višnja.
četvrtak, 03.11.2011.
Čarolija
I kad se čini da pričamo istim riječima, gledamo istim očima, dodirujemo istim vršcima prstiju, u svakom novom trenutku neponovljivo unosimo nove sebe u ono što govorimo, gledamo, dodirujemo.
srijeda, 02.11.2011.
Sav taj azur...
Zvuk telefona. Pozivni 032.
- Da?
- Dobar dan, oprostite, mogu li dobiti gospodina...?
(Hm...nije ´Mozaik´, njima obično kažem da nije doma i da neće nikad doć, al ko sad...)
- Ako ste vi gospođa..., mogu li...?
- A mi se kao znamo...?
- Dobili ste putovanje na Azurnu obalu, blabla...
Još pod dojmom plesa, sjetim se snimke maturalne večeri. Plesom do titule mistera večeri i osvajanja putovanja u Češku, Prag, pivnicu U Fleku.
Sjetim se i svojih razrogačenih očiju, njegovog petnog izvijanja na plesnom podiju, zamagljenih pogleda ono par školskih kolegica.
- Zar i ti, sine...?
Onda su u finalu pričali viceve.
´Pošli anketari provjeriti koliko je znanje srednjoškolaca o cyber sexu.
Najprije u gimnaziju.
- Znate li što je cyber sex?
- Sex...štaaa?
Pa u elektrotehničku školu.
- Znate li šta je cyber sex?
- Cyber...štaaa?´
I tu je izgubio. Kolege iz elektrotehničke nisu shvatili vic.
Sin će prema U Fleku o nekom svom trošku.
- ...a da bi dobili putovanje, dođite na prezentaciju uz večeru i povedite par-dva-tri.
Hm.
Azurna će pričekati.
Jer...što se tiče parova.
Moje žene uglavnom su raspuštene.
Ili cure.
Vesele.
Svakako zadovoljne.
Pa kad idemo na neko manje azurno mjesto, moj onaj On bude član jedinog para.
Uglavnom.
Ne manje zadovoljan.
Kad se moja sestra razvela, iskreno sam bila zavidna. Prvi i zadnji put. Jer zavist je besmislica.
Te moje žene skroz su zadovoljne same. Uređuju svijet po svojoj mjeri. S djecom ili bez.
Ne radi se tu o feministicama.
To je bila jedna nužnost u određenom povijesnom razdoblju. Ovo sad je samo nesrazmjer hormona, forsiranje jednakosti na štetu ženstvenosti.
Te moje žene su samo svjesna ljudska bića.
A što se tiče Azura...
...jučer je moje more bilo jako nalik.
