skalina http://pred-ah.blog.hr
četvrtak, 01.12.2011.
Nejaka zrelost
Duji je trebalo dvadesetpet godina da prizna.
Na toj večeri okupili smo se u ime druženja kroz svih osam razreda osnovne škole.
Sjedim između Mirele i Ive, s druge strane stola - Marin. Onaj isti kojeg sam u petom bacila niza skaline ispred škole kad mi je prenio poruku zaljubljenog Ive.
Mirela je druga priča. Sa pet godina raspravljali smo o tome kako se rađaju djeca. Iz kupusa, jasno. Svoj sam stav branila i kad me Mirela slikovito razuvjeravala listajući neku debelu, tešku knjigu. Naše je prijateljstvo zamrznuto sve do petog razreda. Nakon toga smo nastavile listati neke druge knjige i smijati se mom kupusu.
- Znaš, mi smo se tebi na neki način ustručavali prići. Sve si znala, sve smo ti virovali, svi smo te volili, bili smo ko mali mačići naspram tebe, skupio je Duje hrabrost.
Istina, nakon zablude u petoj godini, nastojala sam pronaći odgovor na svako svoje i tuđe pitanje.
Školsko gradivo bilo je mačji kašalj. Osim zemljopisa i trčanja oko škole.
Štreber nisam bila.
Glasnogovornik na braniku časti lošijih đaka. Više puta su moju ocjenu smanjivali radi grlenog zastupanja Zorana, Mira ili Dijane. Kao – ako loš đak dobro nauči gradivo, zašto ne može dobiti istu ocjenu ko odlikaš za lošije naučeno.
Ili – Zoranu su ubacili školsku torbu u ženski zahod. Te prostorije bile su strogo odijeljene u prošlom stoljeću u našoj školi. Ko će mu je dati ako ne ja?
Dijana ima nerješiv problem. S kime će popričati u ta dva-tri đira oko škole ako ne samnom?
Modru lastu sam redovito čitala. Što zbog pjesmuljaka, svojih i tuđih, to i zbog Lastana.
Mojih problema nije bilo. Sve sam rješavala s lakoćom.
Lastan mi je samo potvrđivao da radim ispravno.
Moto mi je bio – uradi sve onako da sutra ni za čim ne žališ.
Danas danima, ma što danima, mjesecima ne razumijem što se samnom događa.
Plačem, šutim, bježim, skrivam se.
Odbijam druženja, povjeravam se nepoznatima.
Spavam da skratim stvarnost.
Pišem da produžim misao.
Šutim da preoblikujem osjećaj.
Plačem da se ne ugušim.
Skrivam se da ne pokvarim ljepotu.
Već danas se mogu pokliznuti na vlastitu suzu.
Mogla bih promijeniti ovo malo svoga svemira.
Mogla bih viknuti da pokrenem zahrđale kotačiće radovanja.
Kad bih oživila onu malu iz osnovne škole.
Šta mi se to događa, Lastane?
Pomagaj.
