skalina http://pred-ah.blog.hr
ponedjeljak, 19.12.2011.
jutro poslije
južnjački blues,
traženje puta
i pokoja skalina
srijeda, 14.12.2011.
Tražiš mene ili sebe?
Postoje likovi koji, obješeni vam oko vrata, traže sebe raskapajući vam temelje. I ljube vas dok ne shvate da niste njihov preslik.
Onda vas zakopaju skupa s temeljem.
Postoje frikovi koji bi vam se objesili oko vrata kad biste im bili nalik. Ako biste uredno podizali marionetske ručice na njihov trzaj, ljubili bi vas.
Ili ubili.
Postoje trikovi s kojima možete preživjeti vješanje.
Umjesto vrata ponudite rame. Zagrlite prijatelja koji u vama ne traži sebe.
četvrtak, 08.12.2011.
Iskorak
Kad svoj maleni svemir zamislimo bezgraničnim, pa se skučene svijesti razletimo izvan ograda koje su nas do tad određivale, najteže je sebi priznati da se taj željeni slobodan prostor zove - vakuum.
Praznina puna nepotrebne slobode svima koji unaprijed znaju svoju putanju.
Kako drugačije objasniti otkrivenu širinu u kojoj ništa osim zamišljanja nije moguće?
Kako je moguće iznova podignuti ograde ako znamo da je sve što nas zanima - izvan njih?
Kako ostati isti u svom malenom svemiru s novim saznanjima?
Onda se pokušamo kretati sve brže po tom beskraju. Vrijeme se pretvara u trenutak, trenutci nas vraćaju tamo gdje smo oduvijek željeli, a nismo znali biti.
Postajemo sve brži ne bi li odgodili protok vremena i svoj kraj.
(Jer kažu da se pri velikim brzinama vrijeme usporava.)
Zbog brzine gubimo svijest.
(Ko dijete znala sam se vrtjeti oko sebe i onda naglo stati. U mislima se kretanje nastavljalo, nisam gubila svijest. Ali bila sam dijete.)
Naglo zaustavljanje mora prouzročiti nekakav stres.
Da.
Nalazimo se u praznom prostoru.
Put koji nam je oduvijek bio važniji od stizanja – izgubio se.
Možda fizikalni zakoni nemaju s tim veze, ali zaista mislim da izgubimo put kad vrijeme pretvorimo u brzinu.
srijeda, 07.12.2011.
Suzne računske operacije
Stalno pišem o dijeljenju, jabukama, davanjima.
Zapravo varam. Jerbo...ja se množim.
Otišla sam ko ´primakka´, vratila se ko ´skalina´ i ´primakka´. Rubna, ali neuništiva s ´ima se još puno za reći´.
Zaista, tuge množe identitete. Ako ih ne izgube putem.
Rekla sam mu da se ne snalazim.
Da mi je teško i da gubim sve što je imalo vrijedilo.
Prijateljstva, razum, mir, blagost, zadovoljstvo.
Rekla sam mu da nije važno ko u rukama ima daljinski, a ko kuhaču.
Rekla sam da me ništa ne raduje.
I da ne nalazim odgovore.
Njemu, s daljinskim.
Njemu, koji me ne razumije.
Njemu, koji me ne raduje.
Zagrlio me, nešto očekivano rekao, obrisao mi suze.
Rekao da sve će biti dobro.
Da je tu.
Bilo mi je dobro tako ušuškanoj, umirenoj.
Nitko drugi nije me čuo. Ni oni koji razumiju, ni oni koji raduju ni oni koji govore drugačije.
A vikala sam.
Sutradan je on vikao.
Ostala sam neobrisanih suza, sama, izgubljena.
Oduzeta samoj sebi.
utorak, 06.12.2011.
Što je okvir slici?
ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao
ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more
ispunilo me mirisom
neizmjernim i živim
(Zvonimir Golob)
Prekasno shvatimo da je ono što tražimo obično stalno prisutno.
Manje izvana.
Više unutra.
ponedjeljak, 05.12.2011.
Palestinsko pitanje
Bio je podstanar kod mene godinu i par mjeseci.
Studirao je nešto na Pomorskom fakultetu. Puno je volio N. I ona njega.
Naučili su ga brojati: jedan-dva-tri-četri-pička-šest-sedam-osam-devet-deset.
Kupovao je u ´samsluhi´(samoposluga, op.a.).
Spremao nam je ´maklubu´. Na njegovom jeziku to znači – naopako.
Janjetinu bi popekao, na to stavio dopola kuhanu rižu i, kad je bilo skoro gotovo, špinat.
Onda bi sve to okrenuo – naopako.
Pričao je o svojoj sestri i bratu, brinuo se kako žive.
Nisam poznavala miroljubivije stvorenje.
Stalno se smijao.
Naučio nas je najjaču psovku ´hokili bit izi´ (češkaj me po guzi); imao je čudesnu spužvastu frizuru.
Da je Đimi opet podstanar kod mene, nakon trideset godina izokrenutih moralnih vrijednosti, kako bi stvar izgledala?
četvrtak, 01.12.2011.
Nejaka zrelost
Duji je trebalo dvadesetpet godina da prizna.
Na toj večeri okupili smo se u ime druženja kroz svih osam razreda osnovne škole.
Sjedim između Mirele i Ive, s druge strane stola - Marin. Onaj isti kojeg sam u petom bacila niza skaline ispred škole kad mi je prenio poruku zaljubljenog Ive.
Mirela je druga priča. Sa pet godina raspravljali smo o tome kako se rađaju djeca. Iz kupusa, jasno. Svoj sam stav branila i kad me Mirela slikovito razuvjeravala listajući neku debelu, tešku knjigu. Naše je prijateljstvo zamrznuto sve do petog razreda. Nakon toga smo nastavile listati neke druge knjige i smijati se mom kupusu.
- Znaš, mi smo se tebi na neki način ustručavali prići. Sve si znala, sve smo ti virovali, svi smo te volili, bili smo ko mali mačići naspram tebe, skupio je Duje hrabrost.
Istina, nakon zablude u petoj godini, nastojala sam pronaći odgovor na svako svoje i tuđe pitanje.
Školsko gradivo bilo je mačji kašalj. Osim zemljopisa i trčanja oko škole.
Štreber nisam bila.
Glasnogovornik na braniku časti lošijih đaka. Više puta su moju ocjenu smanjivali radi grlenog zastupanja Zorana, Mira ili Dijane. Kao – ako loš đak dobro nauči gradivo, zašto ne može dobiti istu ocjenu ko odlikaš za lošije naučeno.
Ili – Zoranu su ubacili školsku torbu u ženski zahod. Te prostorije bile su strogo odijeljene u prošlom stoljeću u našoj školi. Ko će mu je dati ako ne ja?
Dijana ima nerješiv problem. S kime će popričati u ta dva-tri đira oko škole ako ne samnom?
Modru lastu sam redovito čitala. Što zbog pjesmuljaka, svojih i tuđih, to i zbog Lastana.
Mojih problema nije bilo. Sve sam rješavala s lakoćom.
Lastan mi je samo potvrđivao da radim ispravno.
Moto mi je bio – uradi sve onako da sutra ni za čim ne žališ.
Danas danima, ma što danima, mjesecima ne razumijem što se samnom događa.
Plačem, šutim, bježim, skrivam se.
Odbijam druženja, povjeravam se nepoznatima.
Spavam da skratim stvarnost.
Pišem da produžim misao.
Šutim da preoblikujem osjećaj.
Plačem da se ne ugušim.
Skrivam se da ne pokvarim ljepotu.
Već danas se mogu pokliznuti na vlastitu suzu.
Mogla bih promijeniti ovo malo svoga svemira.
Mogla bih viknuti da pokrenem zahrđale kotačiće radovanja.
Kad bih oživila onu malu iz osnovne škole.
Šta mi se to događa, Lastane?
Pomagaj.
