skalina http://pred-ah.blog.hr
utorak, 24.01.2012.
Prije nego ugasim svjetlo
Na dugu, postepenu tišinu lako se naviknem. Kao kad očekujem vedro jutro sa ružičastim preljevima, pa - shvativši da mi slatko škodi - prigrlim tmurnosivo podne tražeći sebe izgubljenu u opipljivim bezbojnim konturama sjena i shvatim da ružičasto i nije moja boja.
Ali one nagle, pitajuće, razbuđujuće, začudne tišine bez odgovora uvijek me zaustave u igri sa sjenama i više ne znam opipavam li to prostor oko sebe ili se grčevito hvatam za klimavu opsjenu koja me drži bestreptajno otvorenih ustiju, s naznakom pitanja čijeg se odgovora plašim.
(Sva moja razaranja su autoimuna. Napadam isključivo svoju izokrenutost misleći da tako zadržavam stanje u kojem je ostao trag svjetla koji je u meni zaigrao opipljive sjene.
I svjetlo se samo ugasi...)
