skalina http://pred-ah.blog.hr
utorak, 24.01.2012.
Prije nego ugasim svjetlo
Na dugu, postepenu tišinu lako se naviknem. Kao kad očekujem vedro jutro sa ružičastim preljevima, pa - shvativši da mi slatko škodi - prigrlim tmurnosivo podne tražeći sebe izgubljenu u opipljivim bezbojnim konturama sjena i shvatim da ružičasto i nije moja boja.
Ali one nagle, pitajuće, razbuđujuće, začudne tišine bez odgovora uvijek me zaustave u igri sa sjenama i više ne znam opipavam li to prostor oko sebe ili se grčevito hvatam za klimavu opsjenu koja me drži bestreptajno otvorenih ustiju, s naznakom pitanja čijeg se odgovora plašim.
(Sva moja razaranja su autoimuna. Napadam isključivo svoju izokrenutost misleći da tako zadržavam stanje u kojem je ostao trag svjetla koji je u meni zaigrao opipljive sjene.
I svjetlo se samo ugasi...)
utorak, 17.01.2012.
Riječima ugodno (za)vođeni
Isključiva ljepota nije isprazna.
Ona je zabludna.
Nedostižna ljepota nije opasna.
Ona razara.
----------------------------------------------------------------------------
Zamišljam polje ispunjeno suprotnostima na šarenim klackalicama.
Crno se klacka s bijelim, vruće s hladnim, dobro sa zlim, ružno s lijepim.
Zajedništvo suprotnosti izgrađuje se u kompletnost cjeline.
Oduzme li se s ijedne strane, povezana dvojnost raspada se.
Polje postaje pustopoljina.
-----------------------------------------------------------------------------
Postoje ljudi koji vjeruju da ne smiju pogriješiti. Koji ne dopuštaju da drugi pogriješe. Koji zaglađujući svoje bore postaju hodajuće maske.
Crno skriju bijelome pod skute, pa tako izgube sve boje.
Kraj odgađaju, pa nikad ne iskuse novi početak.
Čiste oko sebe ne bi li ubili nametnike, pa usput isperu i sebe.
Postoje ljudi koji izmjere duljinu svake lijepe riječi i pažljivo je iz dvodimenzionalne ravnine nespremnu puste u opipljiv prostor.
Netko im je vrati zaprljanu suzama i onda oni sebe nespremnog puste u opipljiv prostor.
Sebe stvarnog.
Sebe nezaglađenog.
Pokliznu se i spontano iz sebe izbace sve ono što jesu i dalje se nespretno skrivajući iza zamišljene, samo njihove ljepote.
I pretvore se u jednodimenzionalnu točku.
Makar se triput pisali.
----------------------------------------------------------------------------
Uljepšana riječ postane isprazna kad je pokušamo opipati.
Ako je bezglasna, nije joj mjesto u prostoru naviklom da stvara jeku. Izgubi smisao. Postane zabludna ljepota.
Dok ne razori.
----------------------------------------------------------------------------
Uvijek radije primam komplet.
Dvojnu riječ ispletenu i onim što nije lijepo za pročitati.
Volim greške jer bez njih bi pravila izgubila smisao.
utorak, 10.01.2012.
Kuda idu rasplinute duše?
Da sam im vjerovala dok su, gutajući moja presoljena slova, obećavali izdati me, bi li tako spriječila rasap naizgled srodnih duša?
Da sam pristala biti umnožena željom da me ukoričenu nježno lista položenu u krilu, bi li se zadržao onaj prvotni osjećaj bliskosti?
------------------------------------------------------------------------
Sol se nekako istopila.
Korice nisu stigle zaštititi slanost gole riječi.
Zaklopljena sam svojom sjenom koja se drznula nadvisiti konturu loše karikature.
Nitko ne guta moja slova, nitko ne lista moje ispovijedi.
-------------------------------------------------------------------------
Duša mi se rasplinula kad me pokušao sabiti u manji prostor.
Nestala sam iz vlastitih slova; pepeljasto se prosula po solju natopljenoj nenapisanoj priči o tri Trnoružice s izgubljenim pogledima pet minuta prije nego svaka zaključa vrata svoje kolibe.
--------------------------------------------------------------------------
Nema ni izdanja ni izdaje.
Samo dupli krakuni na rasplinutim dušama.
